Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek na gubitku

Ova je sekunda odredila da sam dijete. Uzimam u ruke svoju lutku i polazem je na bijelu posteljinu svoga krevetica. Boje su tako lijepe. Svijetlost stvara toplinu u maloj sobici u potkrovlju. Sekunda prolazi kao vjecnost.
Sljedeci trenutak sam u osnovnoj skoli. Test. Strah. Neugodna tisina u razredu. Nemirne ruke cvrsto stiscu olovku u ruci „a ili b…možda je ipak c…“
Zvjezdana je noc i on je tu. Ohrabruje me zagrljajem. Sutra je novi pocetak, ceka me gimnazija nove borbe, dokazivanja, uspjesi…
Na kavi sam. Zrak je zagusljiv zbog dima cigareta. Ljudi sjede, pricaju, prelistavaju novine. Sjedim sa prijateljicom…sutra se seli u Australiju.
Kazaljke na satu pomaknule su se tocno 6 minuta od zadnjeg puta. 6 minuta za 18 godina. Trebam li biti tuzna? Svaka slicica znacila je mnogo u tom trenu. Doticala je zvijezde, mjesec. Osjecaji su bili intenzivni a sada su samo dio sjecanja. Vrijeme koje je otislo u nepovrat i sada ga samo sjecanje ponovno ozivljava. Ja sam u njima duh koji pasivno djeluje. Promatram bice, pokusavam ga dotaknuti, upozoriti ga na posljedice ali uzalud. Prolazim kroz njegovo djetinjstvo, skolovanje, prve zaljubljenosti, strahove, suze, putovanja i u sadasnjosti se sa njim spaja u jednu osobu.
Svaki nam novi trenutak pruza mogucnosti, nove odluke koje grade cestu zivota-nas sud. Nema povratka samo izgradnja novog puta u drugom smjeru. U njemu cemo ipak nositi oziljke krivih prosuda. Nikada necemo uspjeti nadoknaditi izgubljeno.
Korak vremena nanosi nam bore na lica, umor u ocima i stalnu zudnju za boljim. Ne primjecujemo sitnice, slijepi smo jer nemamo vremena nikada. Obaveze nas pritiscu i mi nestajemo zajedno sa njima. Jurimo za „zivotom“ a da i ne primjecujemo da tkamo ga svake sekunde. Slicice gomilamo kao hram vremena kada nam je bilo lijepo. Tada smo se osjecali ugodno i pohlepa je zarobila razum. Jurili smo naprijed. Zivjeli iz dana u dan. Jos samo da sutra prode, još samo ovaj tjedan, mjesec godina…
Vrijeme ne oprašta pogreske i mi smo stoga uvijek na gubitku. Zbog nemarnosti, brzopletosti i pretjerivanja.

Put do mjeseca

Napola si mrtav covjek u ovom svijetu. Daleko je nebo što nas spaja u nasem horizontu. Arijadnina nit je prekinuta. Ostali smo sami. Cujes li tisinu? Bori se sa zvukovima proslosti. Svi smo mi nositelji pogresaka a najtezi je kamen što ga nasa zelja stvara. Koliko sicusan bio zuljati će nas u cipeli, njihati u nasim dzepovima. Smijati ćemo se, plakati, prezirati…htjeti. Najtezi kamen koji moramo vratiti polumrtvom covjeku kojem si i dalje sve. Tko zna gdje će se putovi ponovo sresti. Uskoro, za godinu dvije, deset…nitko ne zna. Potiskujem mislim „nije bilo smisla“. Trujem srce laznim recenicama. Prihvacanje price.
Noc je. Sjecanja su opet prisutna. Godina dana je prosla. Slavim i prezirem. Mozda i tvoj pogled negdje veceras promatra mjesec.

Sjenke nostalgije

Pod krilima noći sjenke nostalgije
ušutkavaju grubu realnost.
Kroz sito želja prosipaju snove
tražeći zajednički put.

Posljednji dah sebično čuvaju
za šapat zapisanih riječi.
Mašta im prelazi granice horizonta
oživljavajući u polumraku maglovite prikaze.

Utjehu preuzimaju kazaljke vremena,
linija beskonačnih mogućnosti.
Srca umiruju svoje molbe
istinskom vatrom u očima.

***Igra ptica***

Igra svijetlosti sumraka izmamila je
znatiželjnu igru ptica.
Let k suncu bio je slobodan i samouvjeren
i toliko slijep i bezbrižan
za obične pojave pod njihovim krilima.
Toplina sunčevih zraka grijala je
njihova mala srca
dok nisu potonula iza proplanka.
Spustio se tamni pokrivač.
Zanos njihovog perja vjerovalo je
da ce jednoga dana dotaknuti zvijezde
jer tamo negdje postoji njihovo vječno svjetlo.
…

Ironija

Prašnjavo sjedalo
Nitko ne pridaje pozornost.
Gledaju i dive se svijetu
kroz zamagljeno prozorsko staklo.
Ironija.
Žamor. Bijela lica ispred mene
pričaju podsmijehom.
Nelagoda u mojoj koži.
Osjećam izgubljenost.
Pokušavam zanemariti glasove oko sebe.
Šutim
a srce mi vrišti.
Rumena mi boja udara u obraze
Kamo su nestala iskrena lica?
Ah, evo ga. Kraj mene je.
Pokušava kroz kišom isprano staklo
Pogledati sunce.
Vidi samo svjetlost kako se probija
kroz gusto granje.
Dijete sjeda na prašnjavo sjedalo.
Spušta pogled.
Ironija

To nije bio šapat sudbine, samo riječi

Pod nebeskom ravnicom
ukrali smo najslađe poljupce.
Tama se lijepila nad uspavanim gradom.
Zvuk prašnjave ploče sputavao je tišinu.
Na starom papiru zatvorili smo zlatnim slovima
krug snova
i pronašli komad mira između sna i jave.
Miris svijeća nosili smo na koži.
Misli smo da možemo promijeniti svijet, ljude...
To nije bio šapat sudbine,
samo riječi.

Osjećaš li

Osjećaš li toplinu kako se lijepi
po koži, mali čovječe?
Ovdje. Kraj drveta što se nadvilo
nad tobom.
U širokom svijetu prosuo se prah sreće.
Kažu da je daleko odavde slijepima
i na dohvat ruke onima koji ne posvećuju poglede
samo nebu.
Svakoga dana podari jedan osmijeh…za nas.
Da bi ga osjetio treba otvoriti prozor.
Osjećaš li sada slobodu dok ti vjetar nosi kosu?
Srce više ne zapinje..
Osjećaš li se ispunjen?
Samo sunce iznad tebe i ovo tlo na kojem
stojiš
Sve što trebaš nadohvat ti je ruke,
mali čovječe…

Pjesma tebi…

Na rijeci uzdaha tihi koraci sjenka
razotkrivali su odraze zrcala tišine.
Žmireći pred zidom čežnje,
tkali su snove nove noći.

Nama, usputnim strancima,
mekani mirisi najduljih sati,
gradili su odgovore nejasnih priča.
Pisali smo bajke umirujući želje.

Čarobnjaci su nam štampali svitanje dana
a ponoć brojila rok briga.
Sanjali smo budni, ne mareći.
Bili smo snažni, nepokolebljivi.

Mladi mjesec ostavio je zvijezde padalice
dok su škripili koraci nepoznatih lica.
Svanulo je jutro i pokvarilo uspavanu ljubav,
a sjećanje se pamtilo svjetlošću zvijezda.

Druga strana realnosti

Promatram sjenke ulica kako sramežljivo
skrivaju gradsku prosjačku stvarnost.
Njihove su duše na putu nepoznatog.
Zid straha zarobio je masu jednakih.
Ne shvaćaju, boje se istine.
Nacrtali su putove uspjeha na pijesku.
Drže u rukama kartu za sreću.
Kartu u jednome smjeru,
ka pokajanju.
Sve teži im je zrak koji udišu.
Snagu ljubavi mjere naslovnicom
loših kopija božanstva.
Plamenovi svijeća gase se brzinom
želje za prestižem.
Kiša je isprala njihovu dobrotu
i ne znaju da će im sunčeve zrake
otopiti maglu u očima…