četvrtak, 6. svibnja 2010.

Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek na gubitku


Ova je sekunda odredila da sam dijete. Uzimam u ruke svoju lutku i polazem je na bijelu posteljinu svoga krevetica. Boje su tako lijepe. Svijetlost stvara toplinu u maloj sobici u potkrovlju. Sekunda prolazi kao vjecnost.
Sljedeci trenutak sam u osnovnoj skoli. Test. Strah. Neugodna tisina u razredu. Nemirne ruke cvrsto stiscu olovku u ruci „a ili b…možda je ipak c…“
Zvjezdana je noc i on je tu. Ohrabruje me zagrljajem. Sutra je novi pocetak, ceka me gimnazija nove borbe, dokazivanja, uspjesi…
Na kavi sam. Zrak je zagusljiv zbog dima cigareta. Ljudi sjede, pricaju, prelistavaju novine. Sjedim sa prijateljicom…sutra se seli u Australiju.
Kazaljke na satu pomaknule su se tocno 6 minuta od zadnjeg puta. 6 minuta za 18 godina. Trebam li biti tuzna? Svaka slicica znacila je mnogo u tom trenu. Doticala je zvijezde, mjesec. Osjecaji su bili intenzivni a sada su samo dio sjecanja. Vrijeme koje je otislo u nepovrat i sada ga samo sjecanje ponovno ozivljava. Ja sam u njima duh koji pasivno djeluje. Promatram bice, pokusavam ga dotaknuti, upozoriti ga na posljedice ali uzalud. Prolazim kroz njegovo djetinjstvo, skolovanje, prve zaljubljenosti, strahove, suze, putovanja i u sadasnjosti se sa njim spaja u jednu osobu.
Svaki nam novi trenutak pruza mogucnosti, nove odluke koje grade cestu zivota-nas sud. Nema povratka samo izgradnja novog puta u drugom smjeru. U njemu cemo ipak nositi oziljke krivih prosuda. Nikada necemo uspjeti nadoknaditi izgubljeno.
Korak vremena nanosi nam bore na lica, umor u ocima i stalnu zudnju za boljim. Ne primjecujemo sitnice, slijepi smo jer nemamo vremena nikada. Obaveze nas pritiscu i mi nestajemo zajedno sa njima. Jurimo za „zivotom“ a da i ne primjecujemo da tkamo ga svake sekunde. Slicice gomilamo kao hram vremena kada nam je bilo lijepo. Tada smo se osjecali ugodno i pohlepa je zarobila razum. Jurili smo naprijed. Zivjeli iz dana u dan. Jos samo da sutra prode, još samo ovaj tjedan, mjesec godina…
Vrijeme ne oprašta pogreske i mi smo stoga uvijek na gubitku. Zbog nemarnosti, brzopletosti i pretjerivanja.

1 komentar:

Anonimno kaže...

Prekrasan tekst. Niti jedan prozivljeni trenutak se nece vratiti, zato treba punim plucima zivjeti, bez straha i zurbe... Puno pozdrava!