Ironija

Prašnjavo sjedalo
Nitko ne pridaje pozornost.
Gledaju i dive se svijetu
kroz zamagljeno prozorsko staklo.
Ironija.
Žamor. Bijela lica ispred mene
pričaju podsmijehom.
Nelagoda u mojoj koži.
Osjećam izgubljenost.
Pokušavam zanemariti glasove oko sebe.
Šutim
a srce mi vrišti.
Rumena mi boja udara u obraze
Kamo su nestala iskrena lica?
Ah, evo ga. Kraj mene je.
Pokušava kroz kišom isprano staklo
Pogledati sunce.
Vidi samo svjetlost kako se probija
kroz gusto granje.
Dijete sjeda na prašnjavo sjedalo.
Spušta pogled.
Ironija