Napola si mrtav covjek u ovom svijetu. Daleko je nebo što nas spaja u nasem horizontu. Arijadnina nit je prekinuta. Ostali smo sami. Cujes li tisinu? Bori se sa zvukovima proslosti. Svi smo mi nositelji pogresaka a najtezi je kamen što ga nasa zelja stvara. Koliko sicusan bio zuljati će nas u cipeli, njihati u nasim dzepovima. Smijati ćemo se, plakati, prezirati…htjeti. Najtezi kamen koji moramo vratiti polumrtvom covjeku kojem si i dalje sve. Tko zna gdje će se putovi ponovo sresti. Uskoro, za godinu dvije, deset…nitko ne zna. Potiskujem mislim „nije bilo smisla“. Trujem srce laznim recenicama. Prihvacanje price.
Noc je. Sjecanja su opet prisutna. Godina dana je prosla. Slavim i prezirem. Mozda i tvoj pogled negdje veceras promatra mjesec.
Nema komentara:
Objavi komentar