Svjetionik

I dok nesputano promatram noćnu beskonačnost , poput sestre i moje tijelo stopilo se sa staklenom prašinom. Svijetli prsten okolo mjeseca polako je obuhvaćano usnuli grad. Usnuo u svojim maštanjima, u svojim željama a čvrsto na mjestu, posve nepomični.

Toplina na stanicama moje kože ključa, zrači. Osjećam sjedinjenje sa prostorom, zaustavljanje vjetra vremena. Hladan zrak pripija se niz lice i klizi sve do vrhova prstiju. Pomicanje kose koja kao da diše koja kao da vijorenjem odigrava svoj ples slobode.

 Rijeka nikada nije ljepše izgledala do večeras. Ne pamtim kada sam zadnji put toliko dugo promatrala svijetla lukobrana, otkucaje svjetionika. Jedan…dva…tri…stanka…jedan…dva…tri…stanka. Njegovo malo zeleno svijetlo obasjavalo je nemirne vode, njegovo malo srce otkucavalo je minute, sate.  Svijetla grada iscrtale su neobične otoke, neobične oblike na svojem kopnu. Magla je skrivala počinu, stvarajući privid lebdjenja otoka.

Udahni tiho  i zatvori oči možda i pokoji dah grada učini svijet mogućim. Možda u njemu pronađeš snagu, snagu za svoja jedra. Ali da bi je osjetio moraš pronaći hrabrost, hrabrost da ih raširiš, stvoriš. Oslušni ušima pokrete, vjetar, prostor oko sebe. Raširi široko nosnice i udahni zrak sve dok da ne osjetiš u svojem središtu tijela. Dok te ne ispuni svojom toplinom. Stani na trenutak, zastani molim te jer užurbani koraci uništavaju te. Zar ne vidiš koliko si koraka samo učinio do sada? Zar ne vidiš koliko si propuštenih prilika ostavio jer nisi znao udahnuti? Zar se ne sramiš toga, pa to je ipak bila prva stvar koju si napravio kada si došao na svijet…udisaj…a ona vrišti! Vrišti iz sve snage da te se čuje da te se primijeti. Nemoj šutjeti, jer bez tvojih djela, bez tvojih pokreta, ostati ćeš nezamijećen. Sebi.

otvoren um igra boja i kontrasta, igra udisaja i izdisaja, svijet u pokretu.