Igra sjena

Oblikujem ti dah dok sanjaš

jer te jedino takvog raspoznajem.

Dodirujem te sluhom

jer te jedino tada osjetim kako dišeš.

Vjerujem ti rukama

jer jedino tada mogu znati što želiš.

Dopuštam ti pogledima

jer jedino tada čujem što duša zbori.

Volim te sada

jer jedino tada znam da stojiš…

Jer sutra…sutra možda ne postoji.

Još uvijek te ne znam osloviti

Inspirativno ti objašnjavam kako sarkazam ulijeva upornost ludih glava što nervozno ne podnose granice pameti. Sastavljena kugla i njezin kut sazdan od paučine, zaboravljene i nepomičan. Kretnje ubrzane, mladenačke i nemarne, onomatopejski iscrtane. Zvucima melodičnih žica i pokojim trzajem ruke duša se osjeti. Boje tamo vladaju, boje tamo postoje a lavina osjećaja, sutra zaboravljenih, caruju ove sekunde. Pa možda i te boje inspirativno ti objašnjavaju kako sarkazam ulijeva upornost ludih glava što nervozno ne podnose granice pameti.

Mala uspavanka

I opet večeras utiskujem slova i stihove,
baš poput boema što koracima opisuje dan.
Pitanja se redaju, nepomično stoje čuvari vjerni.
Zar je moguće dahom opisati dan?

Što to diše u razmaku pogleda
i ručnih zglobova?
Što to diše u praznim hvatanjima
zadnjih srpanjskih sutona?
Pa zar jednom čovjek ne poželi
raspuknute misli kreirati voljom?
sa zanemareno sutra… sa zanemareno sada.

Bojim se da istina ili dogovor stoji,
baš tu…
pod mojim nogama…

 Šum lišća na tijelu vjetra i jedna mala uspavanka.

Svjetionik

I dok nesputano promatram noćnu beskonačnost , poput sestre i moje tijelo stopilo se sa staklenom prašinom. Svijetli prsten okolo mjeseca polako je obuhvaćano usnuli grad. Usnuo u svojim maštanjima, u svojim željama a čvrsto na mjestu, posve nepomični.

Toplina na stanicama moje kože ključa, zrači. Osjećam sjedinjenje sa prostorom, zaustavljanje vjetra vremena. Hladan zrak pripija se niz lice i klizi sve do vrhova prstiju. Pomicanje kose koja kao da diše koja kao da vijorenjem odigrava svoj ples slobode.

 Rijeka nikada nije ljepše izgledala do večeras. Ne pamtim kada sam zadnji put toliko dugo promatrala svijetla lukobrana, otkucaje svjetionika. Jedan…dva…tri…stanka…jedan…dva…tri…stanka. Njegovo malo zeleno svijetlo obasjavalo je nemirne vode, njegovo malo srce otkucavalo je minute, sate.  Svijetla grada iscrtale su neobične otoke, neobične oblike na svojem kopnu. Magla je skrivala počinu, stvarajući privid lebdjenja otoka.

Udahni tiho  i zatvori oči možda i pokoji dah grada učini svijet mogućim. Možda u njemu pronađeš snagu, snagu za svoja jedra. Ali da bi je osjetio moraš pronaći hrabrost, hrabrost da ih raširiš, stvoriš. Oslušni ušima pokrete, vjetar, prostor oko sebe. Raširi široko nosnice i udahni zrak sve dok da ne osjetiš u svojem središtu tijela. Dok te ne ispuni svojom toplinom. Stani na trenutak, zastani molim te jer užurbani koraci uništavaju te. Zar ne vidiš koliko si koraka samo učinio do sada? Zar ne vidiš koliko si propuštenih prilika ostavio jer nisi znao udahnuti? Zar se ne sramiš toga, pa to je ipak bila prva stvar koju si napravio kada si došao na svijet…udisaj…a ona vrišti! Vrišti iz sve snage da te se čuje da te se primijeti. Nemoj šutjeti, jer bez tvojih djela, bez tvojih pokreta, ostati ćeš nezamijećen. Sebi.

otvoren um igra boja i kontrasta, igra udisaja i izdisaja, svijet u pokretu.

Prostor između sekundi na gradskom satu

Horizontalno povlačim svoje misli. Podebljavam svaku riječ pažljivo kako ne bih koji nespretan pokret pokvario shvaćanje. Ruka mi prelazi bezbroj puta, ponavljajući isti pokret ali, nema nikakvog učinka…

Bezličan pogled u prazno, sa nekoliko molekula kisika na obrazima. Udisaj, dubok snažan kao da traži pomoć. Tražim prostor između sekundi na gradskom satu. Nekolicina prolaznika pognutih glava, kao što to inače i uobičajeno, nemarno pretrčava ulicama u potrazi na nepoznatim ciljevima. Osjećam miris rutine među svojim dlanovima, među pogledima, u stanaka razgovora. Ruka mi trne od grčevitog stiska današnjih novina. U njima, ništa novog. Čak ni današnji horoskop, uvijek ista priča. Dodaš malo optimizma, dodaš malo brige i dobiješ manipulaciju.

Pitam se što se veliko ljudima moram odviti u glavi da zaborave na sebe, tj. VI to volite nazivati hrabrost. Patetika i hladnoća se toliko zavukla u naše korijenje. Svaka čast izuzecima ali i njih sve više počinjem percipirati kao nešto pretjerano. Malo nam nedostaje ravnoteže, barem u mojem pogledu.

Grčeviti stisak ne popušta, ne želim pustiti rijeku bespotrebnih riječi. Njezin izvor nikako ne prestaje teći, uvijek je hladan i ironično svjež. Snaga držanjem bukti sve mi je teže održavati „branu“, teže je prihvatiti. 

Živim od uspomena i pokušavam kreirati nove. Nekako je to ponekad preteško jer ljudi kao da su postali bezlična masa kojoj nedostaje entuzijazma. Sve spontano postaje ludo, sve nestašno djetinjasto,a noge im nose samo dvadeset godina. Pa trava pod njima umjesto da je zelena je nezamijećena, sunce umjesto da je toplo postaje previše sjajno, kiša umjesto svježeg mirisa postaje nervoza.  Životne radosti, ne žao mi je ali ne poznajemo taj pojam.

Dali su nam upute kako rukovati sa običnim tosterom u kojem se navodi kako se sir ne stavlja sir vruću podlogu i ako kruh ostavimo predugo da može zagoriti. Gubimo li mi i taj najmanji dio pameti, ovo nije vic o plavušama više, ovo postaje crni humor. Dali je potrebno uči u WC i čitati kako se peru ruke? Otvara mlijeko? Usjekli su nam se i u najmanje djeliće života. Možda u budućnosti budem očekivala i uputu ili naputak „Kiša pada, otvorite kišobrane prema uputama, hodajte uspravno u koloni. Kada dođete do lokve preskočite je osim ako ne želite kupiti naš proizvod jer je pn nepropusna obuća. Potom se sklonite na suho, ako niste u mogućnosti, kupite naš proizvod protiv prehlade jer par kapi kiše može narušiti vaš imunitet a samim time i vaša porodica može biti oštećena.“

Grčevit stisak ne popušta, ne želim pustiti rijeku bespotrebnih riječi.