Stakleni pogled presijeca prašinu, sitni oštri rezovi na svilenoj koži

Pomislila bi da je život čista igra pogledavajući pred sebe događaje koji bi se mogli odvijati. Zanimljivo je djevojačko srce puno strepnje i molbi. Tko bi pomislio da će pojedinci toliko utjecati i to samo iz pozicije promatrača. Pomislila bi da je sve jedna igra ali čovjek ne može biti sam. Slobodan, svoj i ograničen ali uvijek u okovima. Kaže jedan moj poznanik „to je surfanje između paradoksa“ tako je bezbolnije. Šteta ali za mene granice ne postoje-čista imaginacija, uspostava mase, očuvanje vlastitih interesa…

Svaki početak i kraj je suhoparan, dosadan i jednoličan-zaključila sam to jednog toplog, vjetrovitog, zimskog poslijepodneva promatrajući štrudlu od jabuke. Bila je u tom trenutku važna ta sredina, ta mističnost umijeće stapanja, sjedinjena, odabira. Misliti, važno je misliti rekoh sebi! A što ako previše mislimo? Što ako previše analiziramo? Što ako od silnog biranja ne odaberemo ništa. Srah, procjene, obrazi, sebičnost ili očuvanje, sigurnost? Kao i na štrudli, rođenje i umiranje je bilo sasvim prepoznatljivo, prihvatljivo to se mora dogoditi. Kako da opišem ovu sredinu a da je ne ogolim, da je ne svedem na a prione, čiste utopističke ideje ili u najgorem slučaju definicije.

Pomislila sam da je život dječja igra samo onda kada sam ga na takav način i promatrala. A što se zatim dogodilo? Pa bol se dogodila. Ljudi jednostavno postanu mekani i osjetljivi.
Pomislila dam da je život igra u kojoj treba zbrajati i oduzimati promatrati gledati i birati riječi. A ŠTO SE ZATIM DOGODILO? Postala sam tužna i izgubila dječju crtu u sebi.

Bilo je predivno buđenje u kasnim jutarnjim satima. Neka nesanica povela me na razmišljanje. Nikako dokučiti, borba u duši je možda najgora bol ili sudbina. Pitam se, radim li dobro? Kako to mogu znati, pa toliko smo slični a toliko različiti. Počela sam analizirati ponašanja, susrete i što je bilo ključno da započnem igrati šah sa životom. Bile su to godine. Kako ta starost utječe na nas i to nevjerojatno. Mudriji, iskusniji ili gluplji i povodljiviji?

Bespotrebno ispričane priče, bespotrebne suze i bespotrebno ispijanje poslijepodnevnih kava na kojima se čovjek više umori nego odmori. Pa koda je to potrebno? Mi sami smatramo da je i to radi socijalnog statusa. Pa što nas toliko koči da raširimo svoja krila i poletimo? Pa upravo ta socijalna okolina. KOLIKO GOD DA NAS NIJE BRIGA U STVARI JEST! Eto čovjekovog prokletstva. Upiti: Zar ja stvarno ovo zaslužujem? Zar ja ne mogu biti jednom u životu sretan/a? Uz toliku sebičnost kako da itko i bude sretan? Ne želim napominjati kako trebamo biti puzeći stvorovi, kmetovi koji rade i klanjaju se Nečemu, želim naglasiti kako se previše zamaramo sitnicama koje bi trebale biti nebitne.

Pa kada otklonimo svu sumnju, kada otklonimo maske i postanemo iskreni najprije prema sebi, uz svu bol i pokvarljivost ljudi, pitamo se čemu? Zašto? Pa se upitamo ima li kakav tračak nade kojeg nisu zgazili? A pitamo li se da li je možda u nama problem? Možda i treba živjeti nemarno, ispunjavajući samo sebe, vračajući za uzrokovanu bol dvostruko-tek toliko da se nekog nauči pameti. Pa ima logike samo ako u suštini ne promijenimo svoju osobnost.

Pitam se koliko je racionalno staviti nešto tu i tamo na vagu, ali ne sviđa mi se kazalište, nećemo valjda biti lutke. Ljudi se zasite igračaka, zasite se istine. Konfuzno. Znam. Pa stoga treba odabrati profil koji želimo. Na kraju krajeva, dječja mala srca nisu poznavala za novac i kuće ali poznavala su za svoje igračke. Pa i one su bile njihovo vlasništvo. Krenulo je to od malih nogu. Znali smo dijeliti, znali smo posuditi, ali u krajnjem slučaju radili smo stvari zauzvrat. Kada bi došli u goste očekivali smo neki fini sokić ili kakav kolačić da se zasladimo. Sada? Sada očekujemo koju intelektualnu rečenicu, savjet ili suosjećanje, a ako ćemo materijalno-onda ne trebam mnogo navoditi.

Možda bi svi trebali za početak pogledati u sebe i znati koji smo profil jer, ljudi su sivi a ne bijeli ili crni. Svi mi imamo „putra na glavi“ i svi mi duboko u sebi imamo i crnih misli i pohlepe i sebičnosti i želje za uspjehom ili nečim drugim što nam je prioritet. Upravo po tome se i prepoznajemo po prioritetima. Znamo što želimo, volimo, pogledavamo, čemu se nadamo. Što će nam razum kada ga ne koristimo, što će nam inteligencija kada nas poboljšava u nijansama. Važno je slušati i gledati te spoznavati pri tome.

I za sam kraj voljela bi navesti kako u svemu trebamo ostati prisebni, ne opterećivati se i prihvaćati borbe koje nam životni put donosi. Kao što Paulo Coelho kaže „Lađa je najsigurnija u luci, no nije zato sagrađena“.