Tko pita za kulturu

Život je šaren ja to znam.
Manje-više vrijede svugdje ista pravila.
I tko pita za kulturu u ovakvom poretku?
kada su nam makli onu ružičastu zavjesu?

Brojim korake na porušenim mostovima,
Gradskim prosjacima ostavljam kovanice.
Znaju oni što su svjetske razglednice,
čuvaju ih u kutijici svoje šarenice.

I brišem smog sa umornih očiju,
ostavljam trag na popljuvanim asfaltu.
Dižem pogled, slažem kontraste,
molim oblake da ovo ludilo objasne.

Smiješnih lica istinu smijehom skrivamo,
prividne magle na tijela oblačimo.
Dok vjetar prelazi tijela puknuta,
i lažna srca zrcalnih talasa obrnuta.

Govorimo glasno u svoje brade,
svjesni svijetla što nam oko krade.
Pa sagni svoje umorno tijelo
Pokušaj učiniti kakvo dobro djelo!

Prije nego ovaj dan okončaju,
ogromne mase svoje tijelo će da sklupčaju.
Uliti će pokoja zraka svijetlosti
u njihove duše otuđena zrna milosti.


Eto prva autorska na Đitrici :)