četvrtak, 29. ožujka 2012.

Magla


I dok osvrćem pogled sa prljavih prozora putničkog vagona na četiri potpuna neznanca i jednu blisku dušicu, pitam se…pitam se što se u pogledima skriva jer svoj odraz u njima ne želim otkriti.
Bijeg, čovjek bi rekao- posramio bi se.

Moj neprimjetan osmijeh, posve hedonistički, u podsvijesti započinje igru sjećanja, premišljanja, nostalgije i sreće. Kao na filmskom platnu boje su vidljive ali mene u ovom trenutku zanima onaj negativ. Nejasni rubovi, što zbog treme, što zbog ushićenja. I EVO GA! ZAPOČINJE! 3, 2, 1, 0…Započeli smo taj možda besciljan vrtlog! Izmjena boja, neba, topline, mirisa, dodira, opipljivost žubora vode i magle u sutonu. Kako li je samo lijepa ta magla nad vodom, pamučna, prozračna i zaljubljena u moju kožu. Pripija mi se uz lice, prepliće pod nogama. U daljini razrjeđuju je uzvici pataka što u malim skupina proviruju svojim glavicama. Mjesec se talasa na površini vode valovitoj zbog nepoznatog izvora. Sve je smirujuće. Sklapam oči pred neznancem. Slušam žubor vode, razumijem ga. Pronalazim ugodu drvenog naslonjača. Moja leđa se stapaju, prate njegove oblike dok mi se udovi opuštaj, polako trnu i oslobađaju. Udišem miris tišine koju sam nedavno izgubila, ali, ona je sada tu. Sjedi pokraj mene i promatra svaki moj pokret, izdisaj i širenje nosnica koje posežu za nerazumljivom ludošću. Promatra me vučjim pogledom, posve zaštitnički kao da sebičnost ušla u njezine kazaljke vremena. Osjećam taj vulkanski dah na ušnim resicama. Čujem kako diše, kako diše pored mene, zna da umijem šutjeti. U tom trenutku zaboravljam na sve oko sebe, na maglu, patke, vodu i mjesec. Svaka pora na koži žudjela i gorjela je. Harmonija osjećaja postala je jedno. Toplina je prestrašila trepavice koje su se silovito odlijepile jedna od drugu. Zelene šarenice progledale su. Opet sam na drvenom naslonjaču sa jednakim prizorom pred sobom. Ništa se promijenilo nije. Vrijeme je uzelo svoj danak a kretnje su ostale iste. Snažno ustajem, prelazim preko kamenčića i lišća. Da, tišina je još uvijek u mojoj nazočnosti, obgrlila me. Čak mislim da ju je i moja sjena zavoljela jer… i ona se smije. Prolazim nepoznata skretanja, drvene naslonjače u potrazi za uličnim svjetiljkama. Kasnim, stoga udisaji postaju sve intenzivniji a koraci ubrzaniji. Ne obazirem se kome prelazim preko puta, ni koliko je mostova pronašlo na mom. Omamljena zaboravih upiti još koji dah prirode. Nepoznati pozornost priklanjali nisu, pravili smo se poput slučajnih prolaznika koji svoje poglede ne sijeku i glavama gledaju prema naprijed…ne obazirući se na zvukove noći. Svijetlost se nazirala u daljini. Još samo malo i napuštam mirnoću, započinjem kazalište. Sjena se opet smije samo ovaj put ironično. Posljednji put usporavam hod…zadnji koraci se urežu u sjećanje. Opraštam se od magle.

Pregled karata vraća me u stvarnost. Pogledi suputnika znatiželjni su. Kroz pokušaj definiranja sunčevog sata na prljavom prozorskom staklu, pronalazim svoj odraz. Razotkriva rumenilo obraza.

-Posvećeno jednoj zalutaloj duši…

Tko pita za kulturu

Život je šaren ja to znam.
Manje-više vrijede svugdje ista pravila.
I tko pita za kulturu u ovakvom poretku?
kada su nam makli onu ružičastu zavjesu?

Brojim korake na porušenim mostovima,
Gradskim prosjacima ostavljam kovanice.
Znaju oni što su svjetske razglednice,
čuvaju ih u kutijici svoje šarenice.

I brišem smog sa umornih očiju,
ostavljam trag na popljuvanim asfaltu.
Dižem pogled, slažem kontraste,
molim oblake da ovo ludilo objasne.

Smiješnih lica istinu smijehom skrivamo,
prividne magle na tijela oblačimo.
Dok vjetar prelazi tijela puknuta,
i lažna srca zrcalnih talasa obrnuta.

Govorimo glasno u svoje brade,
svjesni svijetla što nam oko krade.
Pa sagni svoje umorno tijelo
Pokušaj učiniti kakvo dobro djelo!

Prije nego ovaj dan okončaju,
ogromne mase svoje tijelo će da sklupčaju.
Uliti će pokoja zraka svijetlosti
u njihove duše otuđena zrna milosti.


Eto prva autorska na Đitrici :)

Drvene kvačice


Tko će da pojasni oči umornih pogleda što se nižu na štriku poput drvenih kvačica…bez odjeće…bez srhe, postojanja?
Pogledavši ih kroz optimistične magle, kao da su bez tereta. Sami za sebe, svojstveni, posebni, za sebe svojevoljno nakrivljeni na desnu…ili lijevu stranu…ili pak naopačke. Tko ih pita.
Drvene kvačice, nisu li divne?
Neke na sebi imaju ožiljke vremena, hrđe ili sunčanih pjegica. Baš poput ljudi.

Neumornih duša, nepokretnih tijela…


-25.03.12 Povratak