Osjećam prisutnost energije koja povlaci, upire prste u moju kozu i grabi pred sobom zrak.. osjećam je dok leži ovdje pored njegove koze, pored usana koje me bude.
Pobjegla je tračnica ispisana kredom, ispisana nemarnom rukom slučajnog prolaznika koji u tom trenutku je pronašao misao dosade.
Vadim iz džepa onaj smotuljak duhana koji sam sačuvala čisto da ubijem monotoniju među prstima. Oni su zaboravili na kamenčiće koji su redali kružne zamahe na mirnim površinama. Oni sada snivaju.
Gledam ga kako miruje, gledam te sklopljene oči i pitam se gdje li je sada. Koji su boje preplavile njegov vidik. Koža mu je tako mekana.
Pramen kose provirio je između njegovih obrva, smiješno je padao preko njegovog nosa.
Svjetlost se poigrava a moja zamišljenost lelujala je među oblacima dima. Mi i misli.
Vjetar što njiše granje nikada nije bio tiši, kiša nikada nije bila toplije kao te večeri.
Rujan, ništa više.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar