Dva koraka

Kao da gledam, kao da vidim,

Sjaj kockast, uračunat, u gram točan.

Kao da gledam, kao da vidim,

Sjaj, u metrima definiran.

Dva koraka, dva koraka prijatelju…

Još uvijek nosim bedž uličnih svirača,

Još uvijek iznajmljujem osmijeh

Sanjam, uvijam,  kao biljka presavijam

Prema sebi,

Prema vodi.

Hvala druže... hvala na dva koraka.

Papirić

Halucinacije nisu potrebne. Ponekad se zateknem kako u kafiću pišem stihove, redajući ih nasumično, pomišljajući samo na jedno - Sreću. Trenutak koji traje i očekuje, trenutak u kojem daješ sve svoje snage kako bi pronašao odgovor na običnom papiriću kojeg si iskopao iz najdubljeg džepa. Kao da zaboravljaš da je odgovor pred tobom. Papirić poprima značaj i unatoč svojoj zgužvanosti uredno ga pospremaš natrag u najdublji džep.

Nakon nekog vremena zaboraviš na svoj papirić, zaboraviš da si ga uopće pisao s toliko nade i želje. Okreneš se drugačijim stvarima u životu. Htio ili ne poprimiš i poneki ožiljak i onda u tom trenutku, opet se zatekneš sam, za stolom s papirićem i priča počinje ispočetka.

Halucinacije nisu potrebne. Toliko važnosti pridaješ bitnim stvarima za koje navežeš masu nebitnih. Kada bi ogolila sve, pomislila bi da je život isprazan. Povežeš ih sa prolaznim stvarima i to je ono što duboko u tebi stvara osjećaj siromaštva. Uživaš ali i vežeš. I život je prolazan, ljudi, stvari, mašta, ideje, ljubavi, prijateljstva, dan u kojem uživaš. Da, halucinacije nisu potrebne, one su svugdje oko nas.

Odnosi su kao oblaci. Malo se dodiruju, malo razmaknu ali na kraju krajeva rasplinu se unatoč svojoj veličini. Pa, što se onda dogodilo papiriću? 

Oluja

Znam da si tu, vidim tražiš goruće svijetlo podno krošanja, onih jesenjih. Kada osjetiš udisaj između talasa, ponekad u razmaku krila malenih noćnih leptira, znati ćeš odgovor na sva pitanja.

Povlačim svoju dugu kosu sa sobom. Povlačim je s oprezom kako bi svaka vlas osjetila taj nemir. Kada osjetiš toplinu dlanova pronaći ćeš i utočište. Usporavam ti korak da osjetim zadnje trzaje one beskrajnosti što ga oko krade. Čisto neprimjetno prelazim ti preko tijela pokušavajući upamtiti oluju koja buja u njemu. Oluju poremećaja, surovosti i ljepote.

Pukotine su naredale svoje ožiljke uzdužno. Stabilno kada pomisliš da je upravo trenutak istine, trenutak jave, shvatiš onu prokletu imaginaciju i nestabilnost svake sekunde koja se nanizala...ili svakog sata.  Zaustavljam trenutak. Ovdje je.

Počinje ples rečenica, ples čarolije baš kada poželiš stanku. Ovisnost.

Nemirno trpam prste u džepova kaputića. Pokušaji nalaska pokoje utjehe već su stajali tu negdje, znala sam to od prije. Znala sam da se tu negdje sakrila kuglica sunca što žarko isijava. I eto je, obasjala sam nam lica. Vidim.

sol

Na dubrovačkim stijenama otkrila sam snagu valova, nisam sigurna da li je to zbog mjesta, jer već sam ih vidjela ili zbog same sebe jer, kao našla sam komadić puzle. Otkrila sam bijes što se lomi o stijene, tu vječnu vodu, tu upornost. Da li je stigla do cilja ili tek započinje svoje putovanje?

Otkrila sam bijes i tu buku koja nadglasava svu buku ulica. Unatoč jačini umirujuća je- kako je potvrdila djevojka koja je dijelila moju strast.

Pitam se zašto je tako? Da li je to čovjek počeo biti umoran od svakodnevnice ili uživa u krajnostima.

Pokušala sam ostaviti sve brige baš na tim stoljetnim kamenčićima jer samo sam u njima nalazila vrijednost. Izlizane zidine što od vremena što od fotoaparata izdizale su se nad dom modrom nemanini. Izdizale su se tako snažno, tako ponosno...prkosno.

Valovi su udarali u njih i osjećala sam da će svakog trena stijene postati dio nje.

I čvrsti i ponosni kad-tad padnu.

Dubrovnik. Buka. Ja.

Rujan

Osjećam prisutnost energije koja povlaci, upire prste u moju kozu i grabi pred sobom zrak.. osjećam je dok leži ovdje pored njegove koze, pored usana koje me bude.
Pobjegla je tračnica ispisana kredom, ispisana nemarnom rukom slučajnog prolaznika koji u tom trenutku je pronašao misao dosade.
Vadim iz džepa onaj smotuljak duhana koji sam sačuvala čisto da ubijem monotoniju među prstima. Oni su zaboravili na kamenčiće koji su redali kružne zamahe na mirnim površinama. Oni sada snivaju.
Gledam ga kako miruje, gledam te sklopljene oči i pitam se gdje li je sada. Koji su boje preplavile njegov vidik. Koža mu je tako mekana. Pramen kose provirio je između njegovih obrva, smiješno je padao preko njegovog nosa. Svjetlost se poigrava a moja zamišljenost lelujala je među oblacima dima. Mi i misli.

 Vjetar što njiše granje nikada nije bio tiši, kiša nikada nije bila toplije kao te večeri.

Rujan, ništa više.

Igra sjena

Oblikujem ti dah dok sanjaš

jer te jedino takvog raspoznajem.

Dodirujem te sluhom

jer te jedino tada osjetim kako dišeš.

Vjerujem ti rukama

jer jedino tada mogu znati što želiš.

Dopuštam ti pogledima

jer jedino tada čujem što duša zbori.

Volim te sada

jer jedino tada znam da stojiš…

Jer sutra…sutra možda ne postoji.

Još uvijek te ne znam osloviti

Inspirativno ti objašnjavam kako sarkazam ulijeva upornost ludih glava što nervozno ne podnose granice pameti. Sastavljena kugla i njezin kut sazdan od paučine, zaboravljene i nepomičan. Kretnje ubrzane, mladenačke i nemarne, onomatopejski iscrtane. Zvucima melodičnih žica i pokojim trzajem ruke duša se osjeti. Boje tamo vladaju, boje tamo postoje a lavina osjećaja, sutra zaboravljenih, caruju ove sekunde. Pa možda i te boje inspirativno ti objašnjavaju kako sarkazam ulijeva upornost ludih glava što nervozno ne podnose granice pameti.