Halucinacije
nisu potrebne. Ponekad se zateknem kako u kafiću pišem stihove, redajući ih
nasumično, pomišljajući samo na jedno - Sreću. Trenutak koji traje i očekuje,
trenutak u kojem daješ sve svoje snage kako bi pronašao odgovor na običnom
papiriću kojeg si iskopao iz najdubljeg džepa. Kao da zaboravljaš da je odgovor
pred tobom. Papirić poprima značaj i unatoč svojoj zgužvanosti uredno ga pospremaš
natrag u najdublji džep.
Nakon
nekog vremena zaboraviš na svoj papirić, zaboraviš da si ga uopće pisao s toliko
nade i želje. Okreneš se drugačijim stvarima u životu. Htio ili ne poprimiš i
poneki ožiljak i onda u tom trenutku, opet se zatekneš sam, za stolom s
papirićem i priča počinje ispočetka.
Halucinacije
nisu potrebne. Toliko važnosti pridaješ bitnim stvarima za koje navežeš masu
nebitnih. Kada bi ogolila sve, pomislila bi da je život isprazan. Povežeš ih sa
prolaznim stvarima i to je ono što duboko u tebi stvara osjećaj siromaštva.
Uživaš ali i vežeš. I život je prolazan, ljudi, stvari, mašta, ideje, ljubavi,
prijateljstva, dan u kojem uživaš. Da, halucinacije nisu potrebne, one su
svugdje oko nas.
Odnosi su kao oblaci. Malo se dodiruju, malo razmaknu
ali na kraju krajeva rasplinu se unatoč svojoj veličini. Pa, što se onda
dogodilo papiriću?
