Znam da si
tu, vidim tražiš goruće svijetlo podno krošanja, onih jesenjih. Kada osjetiš
udisaj između talasa, ponekad u razmaku krila malenih noćnih leptira, znati ćeš
odgovor na sva pitanja.
Povlačim
svoju dugu kosu sa sobom. Povlačim je s oprezom kako bi svaka vlas osjetila taj
nemir. Kada osjetiš toplinu dlanova pronaći ćeš i utočište. Usporavam ti korak
da osjetim zadnje trzaje one beskrajnosti što ga oko krade. Čisto neprimjetno
prelazim ti preko tijela pokušavajući upamtiti oluju koja buja u njemu. Oluju
poremećaja, surovosti i ljepote.
Pukotine
su naredale svoje ožiljke uzdužno. Stabilno kada pomisliš da je upravo trenutak
istine, trenutak jave, shvatiš onu prokletu imaginaciju i nestabilnost svake
sekunde koja se nanizala...ili svakog sata.
Zaustavljam trenutak. Ovdje je.
Počinje
ples rečenica, ples čarolije baš kada poželiš stanku. Ovisnost.
Nemirno
trpam prste u džepova kaputića. Pokušaji nalaska pokoje utjehe već su stajali
tu negdje, znala sam to od prije. Znala sam da se tu negdje sakrila kuglica
sunca što žarko isijava. I eto je, obasjala sam nam lica. Vidim.
