sol

Na dubrovačkim stijenama otkrila sam snagu valova, nisam sigurna da li je to zbog mjesta, jer već sam ih vidjela ili zbog same sebe jer, kao našla sam komadić puzle. Otkrila sam bijes što se lomi o stijene, tu vječnu vodu, tu upornost. Da li je stigla do cilja ili tek započinje svoje putovanje?

Otkrila sam bijes i tu buku koja nadglasava svu buku ulica. Unatoč jačini umirujuća je- kako je potvrdila djevojka koja je dijelila moju strast.

Pitam se zašto je tako? Da li je to čovjek počeo biti umoran od svakodnevnice ili uživa u krajnostima.

Pokušala sam ostaviti sve brige baš na tim stoljetnim kamenčićima jer samo sam u njima nalazila vrijednost. Izlizane zidine što od vremena što od fotoaparata izdizale su se nad dom modrom nemanini. Izdizale su se tako snažno, tako ponosno...prkosno.

Valovi su udarali u njih i osjećala sam da će svakog trena stijene postati dio nje.

I čvrsti i ponosni kad-tad padnu.

Dubrovnik. Buka. Ja.