Pjesma tebi…

Na rijeci uzdaha tihi koraci sjenka
razotkrivali su odraze zrcala tišine.
Žmireći pred zidom čežnje,
tkali su snove nove noći.

Nama, usputnim strancima,
mekani mirisi najduljih sati,
gradili su odgovore nejasnih priča.
Pisali smo bajke umirujući želje.

Čarobnjaci su nam štampali svitanje dana
a ponoć brojila rok briga.
Sanjali smo budni, ne mareći.
Bili smo snažni, nepokolebljivi.

Mladi mjesec ostavio je zvijezde padalice
dok su škripili koraci nepoznatih lica.
Svanulo je jutro i pokvarilo uspavanu ljubav,
a sjećanje se pamtilo svjetlošću zvijezda.

Druga strana realnosti

Promatram sjenke ulica kako sramežljivo
skrivaju gradsku prosjačku stvarnost.
Njihove su duše na putu nepoznatog.
Zid straha zarobio je masu jednakih.
Ne shvaćaju, boje se istine.
Nacrtali su putove uspjeha na pijesku.
Drže u rukama kartu za sreću.
Kartu u jednome smjeru,
ka pokajanju.
Sve teži im je zrak koji udišu.
Snagu ljubavi mjere naslovnicom
loših kopija božanstva.
Plamenovi svijeća gase se brzinom
želje za prestižem.
Kiša je isprala njihovu dobrotu
i ne znaju da će im sunčeve zrake
otopiti maglu u očima…